Irena Kilibarda
Tekst Ljubomir Janković
Fotografije Arhiva Irene Kilibarde
Jedna od najuspešnijih žena arhitekata koja živi i radi u Beogradu, Srbija.
Njen fokus trenutno je industrijski dizajn, nameštaj i svetleća tela. Dobitnica je mnogobrojnih priznanja u inostranstvu a svoje radove je objavila u gotovo svim relevantnim svetskim magazinima. Upoznajte Ego Irene Kilibarde.
Vama je uručena velika nagrada za dizajn. O čemu se, zapravo, radi?
Krajem godine su rokovi za prijavu radova; ja sam se prijavila na par konkursa na isteku 2014., pa šta bude… Prva je bila nemačka nagrada, koja se dodeljuje u januaru, za vreme IMM sajma (Interior Innovation Award); dobila sam je za seriju, ali je nagrađen pre svega mali sto – tamno sivi sa bakrom. Potom sam dobila nagradu u Milanu: sve je to onako pompezno – gala veče, black tie oblačenje, svi u crnom (žene u haljinama)… dosta dobra organizacija, veoma su ozbiljni! Najveća nagrada je Platinum, a ja sam dobila Zlatnu, za dizajn stola: to je prvi koji sam uradila, od belog koriana, koji ima grafiku, LED svetlo – tople boje, koji isijava (kad je upaljeno svetlo, dobija se ta grafika)… i eto – to je to!
To su nagrade za početak godine!
Da, godina je dobro počela.
Da li ste pre desetak godina mogli da predvidite ovakav razvoj karijere, da će to što radite biti tako primećeno?
Deset godina unazad ja uopšte nisam razmišljala o industrijskom dizajnu! Da mi je neko tada rekao da ću raditi nešto vezano za proizvode, ja bih mu odgovorila da nema šanse – enterijer i to je to. Jeste, i tada me je zanimalo osvetljenje u enterijeru – ali kao “osvetljenje u enterijeru”, ne kao lampa ili dizajn rasvetnog tela.
Ali… par godina kasnije, tačnije 2008., ja sam počela sa tom jednom lampom. To je povuklo druge stvari – jer sam i za to dobila nagradu, pa me je to teralo da idem dalje!
I onda – kad dođete do toga da je uloženo toliko novca, truda, organizacije… onda idete još dalje da bi to prodali, jer je besmisleno raditi na tome a da nemate neki povraćaj ovca koji je uložen u sve to. Tako da – ide u nekom pravcu – meni su te nagrade potvrda da idem u dobrom pravcu.
Koliko energije i znanja je potrebno da se proizvede ovakav sto?
Energije? Mnogo (smeh)! Mnogo upornosti. Dolazi čak i do svađa – jer se stvari ne naprave na vreme, pa je tu zamor/umor, neki konflikti…
Koliko znanja? Potrebno je, možda, da ste prošli kroz izvođenje, izradu nekih detalja, da vas to zanima, da umete da razmišljate konstruktivno, logički. Možda čak i ne kroz proračune inžinjera, već da osetite šta je to što drži tu ploču i šta je to što može da stoji.
U središnjem delu stola je polje koje svetli. O kakvom tipu rasvete se radi?
Središnji deo u stolu? LED traka. Zalepljena je u unutrašnjosti stola po obodu. Svetli ka unutra. Zbog ugla osvetljenja, bitno je kako se postavlja ta traka. Znači – pozicija je bitna, a inače je to obična traka: koristim 3000K (Kelvina) kao toplu belu boju osvetljenja. Izvan toga imam kabl, sa trafoom, mada imam i varijantu sa baterijom.
To su neke malo “jače” baterije, koje nisam mogla da nađem ovde, nego su mi našli u Nemačkim, onim velikim prodavnicama sa raznoraznom opremom za elektro-instalacije. Ta baterija ima energiju za otprilike pet sati dovoljne jačine svetla, ali može i dva dana sa malim intenzitetom svetla.
Na početku procesa projektovanja, autor obično ima neku skicu koja na kraju i ne liči na krajnji proizvod. Koja je bila osnovna ideja za kreiranje stola – sa kojim projektnim zadatkom je pokrenut dizajn?
Radila sam enterijer za ljude kakvi se retko sreću – veoma prijatni; to je bila lepa priča. Ja sam korijanom često radila kuhinjske ploče. To su uglavnom ravne površine, nema tu 3d oblikovanja, tako da nisam mogla mnogo da znam o proizvodnji korijana i kako se ponaša materijal. Kroz taj rad sam dobila ideju da napravim sto, ali u kombinaciji sa još dva materijala. U to vreme, korijan je primenjivan sa potkonstrukcijom od aluminijuma, ili od šper ploča, drveta… a onda sam ja počela da istražujem kako propušta svetlo i tako dalje.
Što se tiče tog procesa od skice do krajnjeg proizvoda: ja čim dobijem ideju, ja napravim skicu, ali onda odmah pređem na kompjuter i radim u pravim dimenzijama. Nikad nisam imala problem da izradim prototip, pa da to radim više puta – jer na vreme sve rešavam i konstruktivno.
Da li je bilo poteškoća u formiranju konstrukcije stola? Korijan je materijal koji se primenjuje za kreiranje masivnih volumena, a ovde je?
Bilo je razmatranja kako izvesti taj 3d deo, čija zakrivljenost nije ista u svim pravcima – ima i jedan negativni deo koji je skoro nemoguće izvesti ručno. POšto u timu imamo i majstora koji voli da rešava i “nemoguće”, svašta mu pada na pamet “kako izvesti”, on je napravio kopir, napravili smo taj naš 3d od gipsa na aluminijumu, te smo po tome napravili taj “ručni rad” za prvi sto. Posle smo došli do varijanti – kako pripremiti korijan, iseći sa najmanjim utroškom materijala, kako zalepiti tečnim lepkom (koji se dobija kupovinom ploče), pa se na CNCu mnogo lakše izvlačio taj trodimenzionalni deo.
Hoću da kažem – korijan se koristi za izradu masivnih ploča, a ovde je primenjen za izradu vitke forme, što je neočekivana primena, zar ne?
Da! Obično se za radne ploče i pulteve koristi potkonstrukcija; ona je ta koja daje formu, a korijan je samo završna obrada, on se lepi, praktično je obloga. A ovde je korijan glavni u celoj priči. E sad, da bi propustio svetlo, da se ne bi stvarala senka, meni potkonstrukcija nikako nije odgovarala. Jer – morao bi da bude mnogo deblji, a ne bi mogla da dobijem providnost na mestima na kojima je projektom predviđeno; zato je metalna konstrukcija, koja se vidi, izbačena napolje – umesto podkonstrukcije ispod korijana, ja imam metalnu konstrukciju koja ga drži.
Crni ili beli sto? Koji je vaš favorit?
Uf… to pitanje sam već čula: “koji mi je favorit?”. Ja odgovor, naravno, ne znam (smeh)!… ne znam – možda crni (?).
Promocija dizajniranih proizvoda iziskuje dosta vremena i novca. Kako se snalazite?
Pored svih drugih stvari, to je dodatna presija. Kad sve naplate stignu u isto vreme, gledate kako da izbalansirate… i onda nekako uvek – sreća – kroz rad na arhitekturi, na enterijerima, pare dodju baš na vreme! Tako da sam stalno na nuli – balansiram! Sve što zaradim, a to je retko, prebacim na plaćanje proizvodnje, materijala, špediciju i svega ostalog što je potrebno.
Kako bi opisali svoj lični koncept?
“One man show”.
Nedavno smo slikali nove stolove i tom prilikom mi je prijatelj i fotograf rekao “pa ti sve radiš sama!” – cela organizacija, crteži, rad sa majstorima u radionicama… probala sam da prebacim deo posla na druge ljude, ali ipak morate sve da proverite lično: uvek baš vas moraju da pitaju, baš od mene novinari traže izjavu (tekst) tokom sajma, da klijenti žele da vide baš autora,… naporno je sve to zajedno, teško je uklopiti, ali uspevam, za sad (smeh)!
Vama posao zaista predstavlja zadovoljstvo.
Da.
Šta je sledeće?
Šta god sam probala da isplaniram unapred – iako uspem sve da uradim, na samom putu se nešto dogodi – ili me put nanese na neku drugu stranu, ili stignem ranije/kasnije… tako da: ne planiram mnogo. Ja pratim, trudim se da uradim sve – sve to ima svoj tok i proces, vreme koje treba da prođe da bi se došlo do nečega. Ono na čemu radim poslednje dve godine je plasiranje tih mojih proizvoda, prodaja. Volela bih da imam svoju radnju koja prodaje moje proizvode, negde…
Radim na novim; kako dobijem ideju – pokušam da je izvedem, da izvedem to novo.
I dalje neću prestajati da radim za arhitekturu (kad imam posla), ali ovo je postalo “drugi posao” – iz neke probe i razonode, pretvorilo se u ozbiljan posao!
Obzirom da je sto, kao proizvod, prilično prisutan u inostrastvu, da li ima narudžbina, kako to funkcioniše?
Proizvod je dosta skup. Putem interneta, preko sajta, na osnovu slike – retko naručuju skup proizvod. Ako postoji prodajno mesto, pa je proizvod viđen, ili je viđen tokom sajma – onda poruče i to urade direktno – putem mejla. Eto, tako funkcioniše.
Pošto sam bila u priči sa Supermarketom, u Berlinu su bili izloženi stolovi, bili su korišćeni u restoranu, čovek može da opipa, da vidi kvalitet izrade – i tako je prodato! Zato smatram da je bitno pronaći odgovarajuća mesta da bi to funkcionisalo i na tome radim.
Nadamo se da ćete uspeti.
I ja se nadam (smeh).