Milan Josipović
Fotografija kao životni stil
Foto : Milan Josipović
Šta je to za Vas u kreativnom procesu najvažnije?
Light. Beauty.
Pokušajte da nam pojasnite svoju emociju, koji su to detalji na koje posebno obraćate pažnju dok modelujete svetlo, doživljaj svetla, kako se preliva po modelima…
Pre svega izbor subjekta. Ako pričamo o fotografisanju ljudi – neka faca koje je meni neverovatno interesantna. To je teško objasniti, jer je subjektivno, ali kako ugledam to lice, ja ga već vidim u određenom ambijentu, prostoru, pod određenim svetlom. Tu je fotografija samo egzekucija.
Kao da imate već identifikovane mentalne mape koje se aktiviraju kada preoznate pravi subjekat?
Može se tako reći… ali, nemam ja “pre-sets”, to je više: “wow!”, samo mi bljesne, vidim tu osobu u određenom stajlingu, environmentu.
Koji su Vam omiljeni objekti? Da li Vas opredeljuje muskulatura, forma?
Ja mnogo više volim da slikam muškarce, više nego žene, iako nisam “gay”, možda zbog toga što sam odrastao u bioskopu, uvek je tu bio neki “hero”. Heroji nisu bili Merilyn Monroe, nego – John Wayne, Clark Gable… Žene su se, pogotovu u današnje vreme, izgledom mnogo sakrile, ti nokti,veštačke trepavice… Teško je izvući karakter.
Da li imate neke, samo Vaše, trikove da izvučete karakter iz modela, da dobijete to što želite da i drugi vide?
Prvo – probam da saznam što više o osobi koju slikam. Lakše mi je da je slikam nakon upoznavanja. Kad znam aspiracije, nekako bolje uklapam boje… Drugo – vizuelno, kompozicijski – uz svaku facu ide nešto drugačije.
Koje su omiljene teme?
Ljudi. Pre svega. Mada, obožavam da radim i “landscape”, ali to, na žalost, se ne prodaje. Zato – najviše radim “report of the fashion”.
Kakva je moda za Vas interesantna? Da li postoji neki model ili neki žanr koji budi inspiraciju veću nego ostali?
Kada je o modi reč, da bi zadovoljila moje standarde, što se stajlinga tiče, mora da bude pravilno, luksuzno, da dominira što jednostavnije, bez… da dominira forma, materijal, boja, a ne svašta! Ako je žena u pitanju – ta čuvena “mala crna haljina” koja je proslavila Chanel i Audrey Hepburn, u suprotnosti je sa ovim danas – kada ti sve to ne možeš ni da staviš u kadar.
Kako Vam se dopada Lady Gaga?
Lady Gaga? Pa – ne dopada mi se. Mislim da preteruje. Ima ona stila, možda, ali stalno preteruje.
Da li postoji neka žena koja bi bila idealna za saradnju?
Svakako da bi to bio neko iz grupe čuvenih modela koji su se pojavili sa pojmom “super-model”: Tatjana Patitz i Christy Turlington… I verovatno i Linda, pa i Naomi. To je bila stvarno jako dobra ekipa. Bila je još jedna, ona se izgubila, zove se Yasmeen Ghauri, devojka sa indijskim poreklom. I još jedna, italijanka sa kratkom kosom, marokanskog porekla… Nikad nisam bio oduševljen onom Cindy Crowford… međutim, kada su žene u pitanju, ja bih mnogo više voleo da slikam Tildu Svinton, koja je glumica, koja ima “otkačen look”, jer ti ona “daje” nešto, ima karakter…
A sa ovih prostora?
Žene u Srbiji su fenomenalne! One su tako hrabre, hrabrije su od muškaraca. Počev od politike. Likovi kao što su Vesna Pešić,… Da ne nabrajam. Kao ljudi, mnogo su bolje od nas.
Dosad, da li ste imali prilike da slikate nekog ko je ostavio utisak na Vas?
Cristopher Lee , engleski glumac. Neverovatan gospodin i profesionalac!
Da li ste imali priliku da u inostranstvu sarađujete sa već priznatim i poznatim modelima?
Ne. Ja jesam radio sa modelima koji jesu “top modeli”, ali to nisu imena koja ovde prepoznaju. Ali zaista, slikao sam par modela u Njujorku i Majamiju, i ja im se čak ne sećam imena, a to su lica koje sam viđao na naslovnicama Vogue magazina.
Sa kojom opremom radite?
Ja najviše volim da slikam analogno sa filmom, ali – pojam digitalne fotografije: baš mi se dopao proces, jer je mnog lakše. Kao i svi, u poslednje vreme i ja radim digitalnim foto aparatom.
Canon ili Nikon?
Nikon. Nikon je zaista bolji. Slikao sam svim aparatima.
Koji model?
Nikon D300. Ništa posebno, ali – ako mi treba za snimanja, rentiram. Ima jedna izreka (to mi je poslao prijatelj iz amerike): “Amateurs think about equipment; Proffessionals think about time; Masters think about light”. Ja potičem iz generacije koja je učila Ansel Adams školu, iz sedam knjiga Ansela Adamsa… On je najbolji, kralj “landscape” fotografije. Svako koga zanima fotografija, mora da pogleda dokumentarni film o njemu. On je “otac fotografije”. Njegova cela knjiga je samo – negativi. Od njega učiš. On je izmislio zonski sistem. Od “white” do “black”, “shades of grey”… magnificent! Ja gledam njegove knjige i – krenu mi suze! Samo što ne zaplačem…
Kakva su Vaša iskustva sa Eni Lebovic?
Eni Lebovic? Davno… To je neko čiji ja rad veoma poštujem. Bio sam na promociji njene knjige u Majamiju, ona je držala predavanje, uglavnom za fotografe. Pričala je o svom radu. Pričala je o svom ljubavnom životu, čak (!). Pošto je ona lesbian, pričala je o smrti svoje partnerke, koja je, by the way Susan Sontag, spisateljica… Posle toga smo mi postavljali pitanja, pričali i družili se, super cool…
Ali mnogo je impresivnije – Albert Watson, on ima jako veliku ulogu…
Na mene je utisak ostavio učenik Eni Lebovic, koji sada puno radi Martin Schoeller, Nemac, sa serijom portreta i…
Propustio sam priliku da ga upoznam u Njujorku, iz prostog razloga što nisam hteo kasno da idem na neki party, a on je bio tamo… Dopalo mi se kod njega što je uradio priču za National Geographic, što uopšte ne ide uz njegov neki…
… o plemenima?
Da… ali ima jedan fazon, on je to uradio prvi i to jako dobro: neke portrete, ali maltene široko-ugaonim objektivom. On ih je slikao sa 50 / 35, priđe bliže, tako da se javljaju deformacije. I ljudi uopšte ne izgledaju “pleasant”. Izgledaju, čak, ružno. Ti kad vidiš njegovu seriju Brad Pitt, Angelina Jolie,… svi oni izgledaju prilično neprijatno. I nije radio “retouching”… I radio je “kino-flo” svetla, ako znate… To su one cevi, fluorescentne, filmsko svetlo, zapravo; jako blizu ih stavi, dva komada, simetrično… isto ima jednu dobru seriju sa ženskim bilderkama… i tako. Sjajan je, sjajan!
Koga bi još izdvojili, od fotografa, po Vašem ukusu?
Ima ih toliko…
Ko Vam prvi “padne na pamet”?
Jedan od ovih novijih fotografa? Volim jednog Engleza, nije tako poznat, zove se Koto Bolofo, fashion uglavnom, sirotinja, odrastao u Londonu, na marginama, postao jako dobar fotograf… Kad vidiš njegove forografije, kako on radi styling, lokacije… On uzme iz geta, geto u Londonu, prilog za modu…
Kako je Vaše iskustvo sa magazinom “Blur”?
Reći ću tačno kako je bilo: pominju nešto u RePhoto, vidim interesantan magazin, bukvalno sam poslao poruku uredniku, da sam upravo došao iz Južne Afrike, da imam neki editorijal sa klincima… Poslao sam, objavili su, na mnogo strana, priču, ne intervju, 16 fotografija…
Šta mislite da će biti bitno u narednom periodu, u fotografiji?
Ništa dobro.
U kom pravcu se to razvija?
Previše “post production”! Previše klijenti utiču na fotografe da rade. A ovi ljudi koji se bave “fine art” fotografijom, da kažemo umetničkom, šta imaš da izlažeš kad niko neće da kupi fotografiju?
A šta mislite o Nemcu koji prodaje za 4.3 miliona eura fotografiju? Andreas Gursky. (http://dvrcty.com/ANDREAS-GURSKY)
To su retke priče.
Jesu retke, ali šta mislite o toj fotografiji?
Kao prvo: on uopšte nije loš fotograf. Ima jedna fotografija koju je on uradio u Kuvajtu, na berzi – ludilo! Pista Formule 1 u Abu Dabiju – ludilo! A onda ta nesretna fotografija sa malo reke i malo trave… Pa mislim – to je samo još jedna dekadencija današnjeg društva.
Cindy Sherman?
Oh, I like her! Ona slika sebe, portrete radi, ona je odlična…
… njena neka slika je milion i po dolara bila, fotografija…
Ona i zaslužuje, za razliku od ovog… Devojka ima fazon, ima jaku priču… A ovaj, što je slikao supermarket, fotografisao 99 centi, čuvena fotografija, prva koja je probila milion dolara… OK… Priča, naduvavanje nečega… Fotografija prirode, dve ravne linije: zeleno, zeleno i gore plavo nebo? Halo? Ljudi, “car je go!”
Takvo je ovo moderno društvo. Ljudi ne znaju fotografe, njihove fotografije. Ja sam bio neverovatno sretan da vidim biblioteku u Atini. Dve, dve i po godine sam proveo. Svaki fotograf koji postoji. Ludilo! Ima sve! To nema nigde na svetu, ni u Njujorku, ni u Londonu, ni u Parizu… Ansel Adams: sve! Kao Aleksandrija u Egiptu. Svaku knjigu čitao po šest puta… Prvi put analiziram svetlo, pa analiziram ovo, pa ono… I sad meni neko da kaže da ne vidim…
Jedno su pravila struke, a drugo tržišta. Znači – budućnost je ipak u marketu?
Sad možeš da kupiš Ansel Adamsa neke veličine za 60 000 dolara, što je džabe u poređenju sa Gurskim…