Plava ekonomija

Kritički odnos prema negativnim trendovima oduvek iskazujete javno, na razne – ponekad i inovativne (muzičke, scenske) načine. S obzirom na to da smo svedoci da se ljudi nisu “opametili” (ni nakon velikih, pa ni niza manjih – ali ništa manje užasnih ratova; da navike sporo menjaju čak i kada su suočeni sa posledicama klimatskih promena koje su tek u povoju), da li je ovo kako živimo zaista najbolje što možemo?

Društvo se uvijek ponaša kao najgluplji pojedinac.

Društvo u cjelini veoma sporo shvata i mijenja loše navike. Siguran sam da je i među pećinskiim ljudima bilo pojedinaca koji bi tada rado mijenjali način života, ali im glupa većina to nije  dozvoljavala. Dok najgluplji nisu shvatili da im je praktičnije da hodaju na dvije noge, oni pametni su vjerovatno pri svakom uspravljanju dobijali preko leđa.

Zato je zadatak pionira da ukazuju na pravce i blagodeti razvoja, razvoja sopstvenog mentalnog aparata, jer ljudi su u većoj mjeri robovi svojih sopstvenih predrasuda i neznanja, a sve  u nadi da će se to vremenom preslikati na društvo.

Karakter društva će se mijenjati nužno, jer će čovječanstvo nužda natjerati na to, pa je bolje imati predviđene moguće  puteve razvoja, nego da se promjene iz nužde dogadjaju na slijepo,  stihijski.

Veliki broj ljudi je informisan o obnovljivim izvorima, održivim projektima, o zelenoj ekonomiji. Malo njih poznaje osnove kreativnog pristupa rešavanju životnih problema koji karakterišu plavu ekonomiju. Vi ste sinhronizacijom afirmativnog spota potvrdili svoje opredeljenje. Molim Vas da iznesete koje su glavne odlike ekonomije za spas Plave planete i kako Vi vidite stvaranje kritične mase osvešćenih i preduzimljivih ljudi – dovoljan  da bi se takav poduhvat aktivirao u bliskoj budućnosti?

Plava ekonomija je način mišljenja koji omogućuje da čovjek bez ekspertskog znanja i bez početnog kapitala može da počne i vodi uspješan posao. Romi koji skupljaju karton su primer plave ekonomije. Bez kapitala i ekspertskog znanja, oni svojim trudom i poštenim radom prehranjuju porodice, a pri tom doprinose čistijoj okolini. Takvih ideja za posao ima neogranicen broj, na svim nivoima, samo treba mućnuti glavom.

Na primer, svaka zgrada u Beogradu sa ravnim krovom mogla bi biti bašta, gdje bi stanari poptuno besplatno mogli da imaju svoje začine, povrće, cvijeće. Zgrada, sa baštom kao izolacijom na krovu, štedila bi dobar dio energije za grijanje i hlađenje. Samo nas loše navike djele od toga. Prilika je bezbroj, samo treba uključiti mozak.

Kada svoje stavove o ekologiji i plavoj ekonomiji izlažete pred uticajnim ljudima, da li Vam na početku vaše scensko-medijsko nasleđe predstavlja balast ili prednost u prvom kontaktu? Da li Vas dovoljno brzo shvataju, dovoljno ozbiljno?

Ja lako dobijem pažnju ljudi. Ali, tek kad shvate ono što govorim postaju ozbiljni. Kod nekog je taj process brz, kod nekog spor.

Na žalost, oblik demokratije u kom se glas nepismenog i glas doktora nauka isto računa rezultirao je činjenicom da najobrazovaniji  i najsposobniji samo slučajno mogu doći na vlast. Sama činjenica da prosječno bistri čine većinu, a da ljudi vole da glasaju sličnima sebi, dovode do ovog fenomena koji demokratski svijet neminovno godinama vodi u recesiju. Demokratska Amerika, zemlja po ukusu većine, dužna je 2.000 milijardi dolara (to je broj sa 12 nula, tesko ga je pojmiti) komunističkoj Kini, koju vodi izabrana moralna i intelektualna elita, u kojoj ovog prostog, standardnog oblika demokratije, koja povlađuje ukusu većine nema ni u tragovima.

Da li Vam je prijatnije u ulozi antiheroja? Da li iko, osim Vas, zna kad ulazite i kada napuštate “lik”? Da li uopšte između Antonija Pušića i Ramba Amadeusa postoji razlika u stavovima ili samo u načinu interpretacije – na sceni i van scene (pa i privatno)?

Svakako da jos uvijek sasvim dobro razlikujem scenu od svakodnevice. Antiheroji poslije izvesnog vrijemena postaju Heroji, samo imaju malo krivudaviju putanju, moraju da čekaju da se kriterijumi društva promjene da bi bili prihvaćeni. Mislim da se to upravo događa sa mnom.

Doživljavaju Vas kao MEGA (kilo) CARA… u kom pravcu vodite svoje kraljevstvo?

Moje kraljevstvo je metafizičko i prati me u stopu kroz sve faze mog samorazvoja. Skromnost je svakako faza koju treba da savladam do kraja, još radim na tome. Zato sam simbolično i degradirao svoju titulu sa Mega Cara u Kilo Car.

Iz kog izvora crpite kreativnost svih ovih godina? Koja je to pokretačka sila? Otkud snaga ideja?

Valjda mi je takva hemija mozga. Mislim, analiziram i sintetišem bez ikakvog napora. Moram genetici da zahvalim za to. Tu je, svakako, i volja za promenom na bolje, takav mi je valjda karakter, tako sam vaspitan, roditelji su mi izuzetni humanisti.

Da li ste ikada posumnjali u to da će dovoljan broj publike razumeti Vaš eklektički pristup? Da li ste oduvek bili ubeđeni u uspeh tako lične kreacije muzičkog i scenskog nastupa?

Nije mi uspijeh bio toliko važan, koliko mogućnost da se izrazim, u svojoj originalnosti. Meni je bilo odmah jasno da ako želim da budem po ukusu većine, moram da budem banalan, tako da sam ponekad i koketirao s banalnošću da bih se uvjerio u to. Ali nikada se nisam ozbiljno ložio na to da me svjetina prihvati, važno mi je uvijek bilo da me private pojedinci koje cijenim.

Vi ste, u muzičkom svetu, izuzetno cenjeni gitarista. Istraživanja i inovacije u kombinovanju žanrova su doprineli činjenici da Vas i svetske zvezde pominju i usmeravaju pažnju na vaše stvaralaštvo. Nagalašavate duhovitu komunikaciju sa publikom, tokom koje se poigravate improvizacijama na poznate muzičke teme; kako ste sve prevazilazili uticaj “ružičaste, zle televizije” tokom svih ovih godina? 

Ignorisao sam je i platio sasvim solidnu cijenu ne pojavljujući se tu. Svjesno sam se samomarginalizovao, jer je bilo evidento da je primitivan medij u primitivnom društvu mejnstrim. Nastupam po klubovima Evrope potpuno zaobilazeći njihovu šund infrastrukturu i estetiku.

Kao vispren kritičar društva u kom živite i osoba koja dobro anticipira promene, koja bi po Vama bila buduća glavna zanimanja na ovom području? Kako vidite našu budućnost?

Prije svega poljoprivreda, uzgoj zdrave hrane, zatim turizam, IT. Biotehnologija. Mikrosistemi, poljoprivrednoturistički, u kojima se proizvodi sopstvena energija i hrana, i nude turisticki kapaciteti – to će biti posebno zanimljivo. Zatim svi internet poslovi. Tu će biti sve više posla za mlade, naši klinci su bistri, a internet im omogućuje da zaobiđu našu gogoljevsku birokratiju i nađu posao mimo države.

Za mnoge građane su društvena previranja dovela do toga da im je život u gradu postao nepodnošljiv (premalo kulture, tolerancije, humanizma, istinskih vrednosti). Da li je sada već ekološki opravdana i izvesna migracija u suprotnom smeru – od grada ka selu? Kako Vi vidite organizovanje života u takvom scenariju – kao formiranje komuna istomišljenika?

Industrijska revolucija je dovela masu ljudi iz sela u grad. Na žalost,  slomom teške industrije polovina stanovnika u gradu više nema posla za sebe pa će biti prinuđena da se vrati na selo, što više i nije tako tragično, jer se danas na selu živi bolje nego u gradu. Ja mislim da je budućnost grad, koji se novim rješenjima pretvara U ZELENU OAZU PODOBNU ZA ŽIVOT/  Mega Agruvium, koji će biti i administrativni centar kao i prostor za proizvodnju hrane i zelene energije.

Da li je publika na Eurosongu bila najbrojnija pred kojom ste uživo nastupali? Da li ste dobili neku povratnu informaciju o Vašem nastupu – da li je poruka u muzičkoj formi ostavila neki trag koji dokazuje da je shvaćena?

Eurosong publika je slaboshvatajuća, ali su najozbiljniji svetski časopisi sasvim lijepo prikazali moj nastup i pjesmu.

Na koji način doživljavate popularnost kod ženskog auditorijuma? Da li imate utisak da je za šarm takvog nastupa presudna odevna kombinacija ili ipak onaj verbalni deo?

Pojma nemam. Meni žene nisu nikada vrištale i čupale kose u prvm redovima, tako da slobodno možemo da kažemo da ne nudim ono što im treba, što se tiče javnog nastupa.

Kako biste opisali Vaš “self concept”, Vaš EGO?

Jedini koncept koji mi se učinio djelotvoran je da bježim od onog sto radi većina, vjerovatno u svemu, vodeći se prostom logikom da većina stalno griješi. Da nije tako, da većina ne griješi stalno, svijet bi odavno bio raj na zemlji.

Na koji način opisujete uticaj sporta na Vaš život?

Meni je sport jako važan. Ali nikada ne gledam sportove. Ni  na televiziji, niti  idem na stadione. Samo se bavim jedrenjem ljeti, skijanjem zimi. Takmičenja su me naučila da kontrolišem euforiju kad pobjeđujem ili paniku kad gubim. Prilično sam smiren u oba slučaja, držeći se narodne izreke, u zlu se ne ponizi, u dobru se ne uzvisi. Naravno, izuzetno cijenim moje jedriličarske rivale, pa mi ne pada teško kad me pobjede. Volio bih sada da počnem da planinarim, ali ne alpinistički, sa sajlama, kukama i motikama, nego amaterski, penzionerski, da pješačim po nekim netaknutim predjelima. Nadam se da ću naći društvo za to.

Da li i u budućnosti vidite muziku kao glavni medij za iskazivanje sopstvene kreativnosti ili imate nove planove za izražavanje svoje ličnosti na koje biste nam usmerili pažnju?

Svakako da ću  više  predavati, savjetovati i lobirati u sferi održivog razvoja, prirodan je to proces. Siguran sam da ću jednog dana biti sasvim dobar i verziran  nezavisni savjetnik za održivi razvoj, ali muzikom nikada neću prestati da se bavim, jer mi predstavlja ogromno zadovoljstvo. Kad sviram sa bendom, osjećam prosto fiziološko zadovoljstvo, i ne bih se toga nikada odrekao, bez obzira koliko bio uspješan u drugim sferama.

Turneje su sastavni deo Vašeg života. Da li imate utisak da su u nekim gradovima iskrenije prihvaćeni Vaši stavovi? Koja su to mesta gde su najbrojniji istomišljenici?

Zaista ne. Moja publika je u svakoj sredini manjina, nigdje nije dominantna, pa je onda prosto, razlikujući se od većine, međusobno slična.

Da li učite kroz iskustva ili iz susreta sa novim pogledima? Koliko često ste u prilici da zbog zanimljivog sagovornika preispitate svoje stavove?

Samo onda kada promjenimo stav ili mišljenje o nečemu možemo sa sigurnošću da tvrdimo da nam mozak radi. Najviše volim kad naletim na nekog obrazovanog i pametnog ko me ubijedi u suprotno od onog u šta sam vjerovao. Jednako kao što to volim, ne podnosim ljude koji vladaju samo emocionalnom argumentacijom i kad ljutnjom pokušavaju da pospješe svoje tvrdnje. Kad vidim da se neko ljuti, odmah mu popuštam, i povlađujem mu, lažući ga u oči bez milosti, puštajući ga da se valja u brlogu svojih zabluda.

Verujete li da je pevušenjem  pevljivih melodija uz mudro osmišljan tekst moguće izvršiti pozitivan uticaj na odrasle članove savremenog društva?

Sigurno, edutainment je provjerena metoda, šteta što se ne koristi više u društvu. Na žalost kod nas se moderne marketinske metode koriste samo u predizbornim kampanjama  ili u pospješivanju prodaje proizvoda široke potrošnje.